preload
Kolačići nam pomažu pružiti bolji korisnički doživljaj. Korištenjem naše web stranice pristajete na korištenje kolačića.
Zatvori izbornik
Natrag

Dubrovačko zelena, Grupa ABS

Objavljeno: | Objavljeno u: Novosti | Autor: ArL

-intervencije u prostoru- grupa ABS: Dubrovačko zelena

 

U nedjelju, 11. kolovoza otvorili smo izložbu Dubrovačko zelena koju možete pogledati do 19. kolovoza svakoga dana od 19 do 21 sat

BIJELO ILI ZELENA?[1]

Za potrebe stvaranja umjetničkog rada koristili smo boju pod šifrom 52144 proizvođača NN. Proizvođač u tvorničkim specifikacijama proizvoda jamči da je boja sjajna alkidna lak boja otporna na atmosferilije, da je elastična, otporna na slanu vodu, prolijevanje mineralnih ulja i drugih alifatskih ugljikovodika. Također je preporučuje kao univerzalni završni premaz u alkidnim sistemima na vanjskim i unutarnjim čeličnim i drvenim površinama u blago do umjereno korozivnoj sredini. Navedenu boju preporučuje i kao završni premaz u strojarnici, uključujući stropove, te za glavni motor i za pomoćne strojeve. Proizvođač garantira da se s jednom litrom može prekriti 14.4 m2 površine, da se površinski suši tri sata pri temperaturi od 20°C, a da je boja potpuno suha za pet i pol sati na 20°C. Proizvođač boju prodaje pod imenom DUBROVAČKO ZELENA.
Koliko nas sjećanje služi, a i iskustvo vlastite prakse, navedenu se boju koristi pretežno za rad u eksterijeru, i to obično za pituravanje persijana, prozora i generalno drvene stolarije na starijim kućama, na taracama, balkonima i javnim prostorima te za bojanje kovanih ili metalnih ograda u raznim varijantama, klupa u parkovima i.t.d.
Što se tiče geneze boje, postoje razne priče poput one da je boja dobra propaganda sada već bivše i propale Tvornice boja Dubravka, koja je nakon propasti posla s proizvodnjom boje za brodsku industriju započela proizvodnju vezujući svoj novi proizvod uz priču o tradicionalnoj zelenoj boji dubrovačkih persijana. Svi se slažu da su oni znali dobro zamiješati tu boju. U smislu industrijske proizvodnje, stvaranja tržišta za vlastitu robu i popratnog procesa brendiranja, zvuči logično da je to početak povijesti boje.
Neki pak misle da je zelena stigla sa žuto-crnom monarhijom kada se kreće s inkartavanjem kamenih fasada, a kad su persijane i stigle u Grad, negdje u drugoj polovici 19. stoljeća. Na tri najstarije poznate razglednice Grada iz toga doba, a sve tri su crno bijele, na onoj iz 1895. godine persijane izgledaju tamnije. Na razglednici na prijelazu prošlog stoljeća izdavač je persijane na C/B fotografiji naknadno tonirao u blago zelenkastu boju. Stoga neki misle da je i logično da su se razglednice tonirale ili bojale kako bi se prikazalo onako kako je zaista i bilo. I to zvuči logično.
S druge strane, otac kolegice se poziva na starijeg stolara koji kaže da ta priča nije važna i da je apsurdno da ljudi imaju persijane te boje koja privlači sunce i zadržava toplinu i da bi bilo puno bolje da su persijane bijele. Priče o tradicionalnim zelenim persijanama teško je dokazati jer postoji teza da su prvo bile bijele, a tek onda zelene. A bijele su otpornije na sunce. I to je logično.
Postoji i informacija da je pravilo da se vrata i prozori pituravaju u zeleno doneseno nakon utvrđivanja izvornih slojeva boje na vratima i prozorima. To pravilo neki pripisuju Lukši Beritiću. Kažu da je razlog taj što u vizurama gradskih ulica tamni otvori na bijelim pročeljima daju poseban vizualni efekt, poseban ritam, i da je takvo pravilo, propis ili preporuka donesena da bi se izbjeglo šarenilo u Gradu. I ova logika ima smisla. Danas pogotovo.
Postoje i priče koje se vode neprovjerenim informacijama da je austrijska vojska nešto pituravala u zeleno pa da je ostalo boje nakon njihovog odlaska i da smo svi iz praktičnog razloga prešli na zeleno. Naravno da postoji i priča da je zelena bila boja osmanskog carstva, talijanske vojske... I to može biti logično, zar ne?
A postoji i priča da je dubrovačko zelena nastala na osnovi lokalnih pigmenata miješanjem zemljanog okera i crnog pigmenta. Kad se navedeni pigmenti pomiješaju zaista dobijemo nijansu boje koja je dubrovačko zelena. Ili točnije dobijemo boju koja bi se trebala zvati dubrovačka zelena, kako nas je upozorila voditeljica jednog galerijskog prostora. Ona kaže da se u slučaju dubrovačko zelene radi o dva pridjeva i nepostojećoj tj. neizgovorenoj imenici boja. A oni bi se međusobno trebali slagati u rodu, broju i padežu. Stoga dubrovačka zelena. Dakle 2x ženski rod, bez miješanja srednjeg i ženskog roda i s neizgovorenom imenicom. Po pravilima kongruencije to je točno, a naravno i logično.
Mišljenje je nekih da je dubrovačko zelena novija izmišljotina jednako kao i škotski kilt.
Stoga do pronalaska istine o dubrovačko zelenoj u kojoj god formaciji je dobili, bilo u obliku arhivskih odluka gradskih vlasti o izgledu i boji otvora u Gradu, ili pak u starom ili nekom novom konzervatorskom savjetodavnom naputku, ili privatnom mišljenju dobivenom proučavanjem starih razglednica, naslijeđa i patina boja vlastitih i/ili tuđih persijana, magazinskih vrata, klupa i ograda, ili pak jezičnih i slikarskih istraživanja, ne preostaje nam ništa drugo nego uključiti se u priču je li prije bila bijela ili zelena.
Mi kažemo zelena i zato u kontekstu umjetničke izložbe ćemo djelovati kroz slikarstvo, pituru i lokalni kontekst. Koristit ćemo poznatu boju kao mjeru za izlaganje u novom, obnovljenom, a ipak poznatom prostoru. Naprosto prebojati dio interijera površine na kamenom zidu obnovljene Galerije Otok bojom za koju nismo sigurni što je, ali iz svega navedenoga, znamo da je sigurno u nekom obliku naša.
I stoga umjesto zaključka za kraj, možda i nije loše u duhu nekih dobrih pravila struke, pozvati se na nekog pametnog suvremenika koji ima što reći o problemima kojima se ovaj umjetnički čin i bavi. Parafrazirati Terryja Eagletona i reći da je imati galeriju civilizacijsko pitanje, a obojati je u dubrovačko zelenu pitanje kulture, zaista je u duhu naše umjetničke prakse. Što je za nas još i važnije u duhu je još jednog novog početka u kontinuitetu tridesetogodišnjeg djelovanja ARL.

1
GRUPA ABS / umjesto predgovora
Ovaj je tekst nastao kroz višestruke hibridizacije priča, lokalnih mitova, podataka, provjerenih i nedokazanih istina, tvorničkih specifikacija, vizualnih materijala, i na koncu kroz posredovanje, razgovor, razmjenu informacija i komunikaciju više glasova.


BIOGRAFIJA:
Grupa ABS je formirana kao kritička platforma unutar materijalne prakse i političkih kontradikcija hrvatskog suvremenog slikarstva, umetnosti i potencijalnosti kulture i društva. Grupa je inicijalno formirana pokretanjem kritičkog potencijala slikarskog rada, tj. pokretanjem umjetničkog djelovanja kao simptoma unutar suvremenog hrvatskog društva. ABS-ov rad zato, nije prijatno ili prijemčivo građansko slikarstvo ili umjetnost poslije postmoderne u doba rekonstituiranja nacionalnog društva i njegove građanske srednjoeuropske vizualne kulture. Umjetničko djelovanje Grupe ABS je realizirano i pokazano slikama, akcijama, projektima-kao-simptomima koji sugeriraju neprijatnu i otuđenu atmosferu kritičnih ili kriznih situacija unutar konfliktne političke suvremenosti. Članovi grupe su Alan Alebić(1976), Ivica Blažić(1975) i Ivan Skvrce(1980). Diplomirali su 2003. na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, smjer slikarstvo, i magistrirali 2014 na poslijediplomskom studiju na ljubljanskoj Akademiji za likovno umetnost in oblikovanje. Izlagali su na 25 samostalnih i pedesetak skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Žive i rade na relaciju Zagreb-Rijeka-Krk.

Podijeli: