javni razgovor
POVRATAK U SIGURNOST //
SLIKE RITUALNOG SAMOPOVRJEĐIVANJA I SCENOGRAFIJA OPSTANKA
Slaven Tolj & Marko Stamenković
NEDJELJA, 03.07.2011. // 21:00h
ARL – Art radionica Lazareti // Dubrovnik
Hrana za preživljavanje, Helsinki 1993, Marija Grazio i Slaven Tolj
«U dva performansa direktno se pojavljuje motiv suicida – i to u performansima Suicid, koji sam izveo u Parizu na Via festivalu i u Galeriji Emil Filla u Češkoj (1998), i Globalizaciji (Exit Art, New York, 2002) koja je gotovo i doslovno završila smrću. Kroz performanse sam pokušavao pobijediti osjećaje nemoći i konflikta sa samim sobom koji sam prenosio i na sve druge odnose. Parafrazu jedne od posljednjih scena iz Posljednjeg tanga u Parizu, Brandov odlazak u kojem kao posljednju gestu na rub balkona lijepi žvakaću gumu u kojoj ostaje njegov posljednji dah i slina, iskoristio sam za performans u kojem simuliram suicid, uz pomoć šake žvakaćih guma, umjesto tableta. U Globalizaciji koristim slične elemente kao u performansu U očekivanju Willija Brandta, ali je riječ o dva potpuno različita pristupa. Dok je u sarajevskom slučaju riječ o simboličnoj gesti isprike, jer tamo nikome nije trebalo još jedno truplo, u New Yorku se vraćam konceptu simulacije suicida, a gesta je više cinična i prema sebi i prema pozicijama moći. Ipak, takvo radikalno iskustvo – dva dana sam proveo u nesvjesnom stanju – pomoglo je da izbacim lošu energiju i osjećaj bespomoćnosti. Mrak koji sam potražio u performansu, o kojem smo govorili u prethodnom pitanju, simbolički je povratak u sigurnost, iako je naizgled riječ o još jednoj simulaciji suicida.»
[…] Pred istočnim ulazom u gradsku jezgru Dubrovnika s pozornost privlači karantensko zdanje Lazareti, jedno od najbolje sačuvanih takvih građevina na Mediteranu, izgrađeno početkom 17. stoljeća. U njemu su iz predostrožnosti od širenja kuge i drugih nekad neizlječivih zaraznih bolesti morali provesti obaveznu karantenu svi trgovci i putnici što su stizali karavanama ili brodovima. [...]
Što bi, deset godina nakon 11. rujna 2001. godine, mogla biti globalna kuga novog stoljeća? Promenjiva priroda fenomena suicida, njegova nova značenja u svijetu u kojem danas živimo, kao i simbolički učinak simulacije tog gesta u kontekstu umjetničke prakse ekskluzivna su tema javnog razgovora između umjetnika Slavena Tolja i kustosa Marka Stamenkovića, najavljenog za nedjelju 3. Srpnja, sa početkom u 21 sat, u Art radionici Lazareti u Dubrovniku.
Simulacija, inscenacija i/ili izvedba suicidalne geste prevazilaze pitanje isključivo individualne smrti: naprotiv, javna i strateška performativnost suicidalnog «rukopisa» postala je ona bio-politička spona preko koje se odmjerava napetost između pojedinačnih građana i društvenog korpusa kojem pripadaju. Suicid ne predstavlja više samo anoniman izraz ekstremno auto-destruktivne individualne geste, već i znak organiziranog, insceniranog i orkestriranog performativnog akta koji – bilo da je u pitanju jedinka ili kolektiv – postaje sve očigledniji na transnacionalnom nivou. Značenje rituala samoubojstva, inspiriranog latentnim (intimnim) ali i otvoreno političkim (ideološkim) motivima, kroz praksu sve učestalijeg «građanskog suicida» preusmjerava se s vlastitog tijela (tijela realne ili simboličke žrtve, tela podanika u sistemu vlasti) ka reprezentima moći (tijelu gospodara, tijelu koje ima moć da vlada, tijelu koje u sistemu vlasti ima privilegiju kontroliranja društvenog organizma).
U svojim uvijek intimnim, biografskim performansima, «živim slikama» i (ne-)akcijama, još od kraja osamdesetih i početka ratnih devedesetih pa sve do danas, Slaven Tolj ostaje osebujan primjer europskog umjetnika koji kontinuirano preispituje modalitete, utjecaje i značenja fenomena suicida kao privatne (osobne) i javne (kolektivne) izlagačke geste. Ti radovi proizlaze iz dinamike politike isključivosti (eng. exclusion) ali istovremeno artikuliraju i novu dinamiku izlaganja aktivnog (djelatnog) nihilizma. Izlaganje djelatnog nihilizma kao oblika zdravorazumske građanske neposlušnosti i otpora nadrealnom sistemu društvenih odnosa omogućava nam da razumijemo i bitno političko-egzistencijalnu prirodu suvremene prakse «suicidalnog ritualiziranja svakodnevice» u kontekstu suvremene dubrovačke, hrvatske i europske umjetničke scene (pored Tolja, ime koje se ne smije zaboraviti je Boris Šincek, o kojemu Tolj – u povodu razgovora o predstavljanju Hrvatske na 51. Venecijanskom bijenalu u paviljonu čiji je bio selektor i kustos – navodi: «Šincekovo dopuštanje pucnja u sebe najdirektnija je i najautentičnija mogućnost i reakcija na stvarnost koju živimo, u kojoj se od kraja rata ubilo otprilike 1360 branitelja. Taj performans direktna je transplantacija društvene stvarnosti u umjetnički kontekst.»)
Kao uvod u potencijalnu buduću izložbu vrlo specifičnog karaktera, razgovor u Lazaretima bavit će se prije svega retrospektivnom analizom Toljevih performansa i njihovom simboličnom sintezom u jednu jedinu, melankoličnu sliku koju on već godinama gradi skromnom i svedenom, introspektivnom i autističnom «scenografijom opstanka»: samostalno – Bez naslova, Dubrovnik-Valencia-Dubrovnik (Valencija, 1993), Bez naziva (U očekivanju Willia Brandta (Sarajevo, 1997), Suicid (Usti nad Labem & Pariz, 1998), 11.09.2001 (Dubrovnik & Ljubljana, 2002), Globalizacija (New York, 2002), Bez naziva, Brightness/Svjetlina (Dubrovnik, 2003) – ili zajedno sa Marijom Grazio (Uzlazak, Dubrovnik 1989; Tal, Dubrovnik 1990; Hrana za preživljavanje, Helsinki 1993). Na uzorcima svojih radikalnih primjera suicidnog rituala, Tolj konotira fenomen samoubojstva kao oblik osobnog društvenog otpora i vjere u političku transformaciju, ali uvijek u sprezi sa fenomenom preživljavanja, kojeg sagledava u neprestanoj i optimističnoj borbi za građansku slobodu i individualnu nezavisnost. Cilj ovog razgovora je da otvaranjem novih polja interpretacije pokuša preispitati odnos između ikonografije smrti (kao posljedice radikalnog auto-destruktivnog rituala) i nove imaginacije «političkog».
__________________________________________________________________________
Dva stoljeća spomenika: dubrovački Lazareti od pada Republike do danas
srijeda, 26. siječnja 2010. u 19 sati, Art radionica Lazareti
Organizatori: Art radionica Lazareti i Društvo turističkih vodiča Dubrovnik
Lazareti na Pločama, podignuti u prvoj polovini 17. stoljeća, spomenik su graditeljstva i zdravstvene kulture koji značajem nadilazi nacionalne okvire. Tijekom 19. stoljeća Lazareti postupno gube izvornu namjenu stacionara za ljude i robu, a od početka 20. stoljeća javljaju se inicijative za turističku eksploataciju kompleksa, odnosno njegovu temeljitu preobrazbu. Narednih desetljeća naručeni su tako brojni projekti, koje potpisuju renomirani hrvatski i inozemni projektanti, a koji pristupom odražavaju potpuni izostanak svijesti o kulturno-povijesnoj i arhitektonskoj vrijednosti Lazareta. Uslijed izostanka valorizacije, reagiranja stručne ili šire javnosti, opstanak Lazareta u ovom se razdoblju može ponajprije pripisati složenim odnosima unutar interesnih skupina.
Okolnosti se postupno mijenjaju u poslijeratnom razdoblju zahvaljujući ponajviše naporima konzervatora, Lukše i Dubravke Beritić, konačno okrunjenih savjesno provedenom rekonstukcijom već potpuno ruševnog kompleksa. Spomenički integritet Lazareta od tada se više ne dovodi u pitanje, no pronalaženje primjerene namjene, prezentacije i mogućnosti prilagodbe novim sadržajima do danas ostaje otvoreno. Neizvjesna sudbina Lazareta tijekom proteklog stogodišnjeg razdoblja razmatra se kao paradigma odnosa zajednice prema nasljeđenoj baštini.
Lazareti oko 1950.
[...] Simulacija, inscenacija i/ili izvedba suicidalne geste prevazilaze pitanje isključivo individualne smrti: naprotiv, javna i strateška performativnost suicidalnog «rukopisa» postala je ona bio-politička spona preko koje se odmjerava napetost između pojedinačnih građana i društvenog korpusa kojem pripadaju. Suicid ne predstavlja više samo anoniman izraz ekstremno auto-destruktivne individualne geste, već i znak organiziranog, insceniranog i orkestriranog performativnog akta koji – bilo da je u pitanju jedinka ili kolektiv – postaje sve očigledniji na transnacionalnom nivou. Značenje rituala samoubojstva, inspiriranog latentnim (intimnim) ali i otvoreno političkim (ideološkim) motivima, kroz praksu sve učestalijeg «građanskog suicida» preusmjerava se s vlastitog tijela (tijela realne ili simboličke žrtve, tela podanika u sistemu vlasti) ka reprezentima moći (tijelu gospodara, tijelu koje ima moć da vlada, tijelu koje u sistemu vlasti ima privilegiju kontroliranja društvenog organizma). više >> [...]