ARL logo
NOVOSTI

Nekoliko desetaka, preko stotinu, ovom prilikom izloženih fotografija, malog, kućnog formata, jedne te iste osobe, promatramo kao nešto vrlo blisko, osobno. Nešto na što bismo mogli naići u bilo kojem foto album ili folderu na kompjuteru bilo koje osobe, ne nužno fotografa. 

Naime, Ana Opalić, već dugi niz godina, od 2009., fotografira Martinu, svoju djevojku i životnu partnericu kroz neposredno gledane, osobne i intimne situacije. 

Nameće se pitanje, što je to što ove Anine dnevničke zapise odvaja od mora fotografija voljenih osoba, na kakve bismo mogli naići pretresemo li, pa gotovo svako, kućanstvo?

Iako već prvi pogled ne ostavlja dojam aranžiranih portreta, reprezentativnih slika koje bi na simboličkoj razini predstavljale karakter fotografirane osobe, jednostavnost i lakoća prikazivanja širokog spektra situacija i osjećaja, pozicionira ovaj ciklus između istine (dokumenta) i umjetničke aktivnosti. Autoricu zanima sve, život u cjelini, svaki njegov segment. 

Na fotografijama se ne prikazuje samo portretirana osoba, Martina, već i ono zajedničko osobnotj. (ne)vidljiva veza dviju, odnosno triju osoba, nekog intimnog, vrlo određenog trenutka. Martinina raspoloženja čitljiva su i na razini komunikacije s objektivom: tuga, sreća, ljutnja, ljubav, erotika … zrcali se u njenoj indiferentnosti ili opažaju same kamere. U nekim trenucima, kad zanemari da je objekt snimanja, opuštena je i ostavlja dojam da, između nje i fotografkinje, fotografskog aparata nema. Samo osjećaji. Na jednoj razini fotografije su i manifest ljubavi, razumijevanja i tolerancije.

S druge strane, dvojnost fotografskog i osobnog pogleda isprepliće se. Kao da nema stilizacije, ali odnos prema kadru, jednako kao i odnos prema svjetlu, vrlo je suptilan.

Prikazani fragmenti svakodnevnog života – kućne žanr scene, priroda, društvo, gotovo filmskom estetikom i narativnošću, nadilaze i transformiraju individualno u kolektivno. 

Tome pridonosi i dramaturgija samog ciklusa, koja nije ni unaprijed zacrtana ni očekivana, već je prirodno životna. Kad se na fotografijama pojavi i treća osoba, mala Meri, koja uz autoricu čini Martininu svakodnevicu potpunom, portret kao da je zaokružen, ili se tek počinje razvijati?

Ovakvi intimni fotografski ciklusi, dugog trajanja, više od nekih drugih tema koje su bile i još uvijek jesu interes Ane Opalić, naglašavaju ljudsku potrebu za pamćenjem uz pomoć materijaliziranog traga, koja tek u budućnosti, bližoj ili daljoj, dobiva svoj puni smisao. Zabilježeni trenutci jedne osobe i njenog malog insularnog svijeta – obitelji, grade osnovu ovog umjetničkog projekta i kroz stvaranje svojevrsne baze podataka različitih stanja i osjećaja, intimnog i društvenog konteksta. Vrlo osobne crtice svakodnevnog života otimaju se zaboravu kako bi se, putem komunikacije i interakcije te jedne obitelji, s naglaskom na Martinu kao glavni lik ovih dnevničkih zapisa, stvorio temelj za jednu mikro priču kolektivne memorije, svoj socijalni okvir pamćenja. 

Kako kaže njemački sociolog Jan Assmann – Pojedinac koji bi rastao u potpunoj samoći ne bi imao pamćenje. Jer, jasno nam je, ovdje nije samo riječ o portretu.

I sam način predstavljanja odnosno izlaganja ovih fotografija jednostavno odloženih na uskoj polici, intimniji je i kao da stvara neodređeni hiperprostor, u kojem nemamo dojam da smo na izložbi, već stojimo u međuprostoru zbilje gdje, potaknuti autoričinom izuzetnom iskrenošću, dolazi do preklapanja sjećanja i preispitivanja vlastitih memorijskih obrazaca. 

Helena Puhara