U četvrtak, 6. veljače 2025. s početkom u 19h, predstavili smo zbirku pjesama „Tijelo“, autorice Ive Pozniak. Zbirka dolazi u izdanju Društva dubrovačkih pisaca, pod uredništvom Mariele Marković i Lucijane Pendo, predgovor je napisala Staša Aras.

U predgovoru Staša Aras je napisala:
„Svjedočimo strasti koja se ne da prstenovati, zazidati niti tvrdnjama i stavovima svesti na neki  zajednički nazivnik. Otima se, odlazi svojim putem poput plamena ili plesa. I kada viče i kada se oblizuje ili pogledom miluje svijet, Iva ne okoliša, ne traži puno, ne bira previše, puca brzo i drsko pa bježi s mjesta pjesme da bi nam već u sljedećoj, poput šumskog zaigranog bića, prišla puna vjere u razmjenu, u ljubav, dobrodušnost ovoga čuda koje nas okružuje i ispunja.

Ova je zbirka divan uvid u čulnost zemlje, ditirampski povišena, zanosna i zaigrana, drska, iskrena u širokoj lepezi ženstva koje se ne ustručava i ne boji.”

Riječ autorice:
„Moja prva zbirka pjesama koja nosi naslov „Tijelo“, sakuplja tekstove iz perioda od 2013. do 2023.

Naziv je proizašao iz ideje da je Tijelo naša prva konekcija s osjećajima, čak i kad ih nismo svjesni mentalno ili emotivno. Kao granica i prvi kontakt s okolinom, ono je najbolji generator emocija, mijenjajući boje i oblike prema osjećaju koji nas obuzme. Stanja su ponekad tako jaka da se identificiramo njima – postajemo tuga, bijes, strah, i teško ih je podnijeti. U tim trenucima, ja sam pisala, tekstovi su sami dolazili kroz kanal koji je Poezija otvorila. Pisanje je za mene savršen alat za ljekoviti uvid, promjenu perspektive, ali i zagrljaj koji tu istu emociju ili stanje, otpušta, odbacuje od bića na papir, kako bi je mozak mogao bolje razumjeti.

Meni dragi ljudi često su znali komentirati hrabrost u izričaju, kako bez isprike dijelim sav obim osjećaja – ljubavnih, erotskih, bolnih i ženskih kaotičnih misli. U jednoj fazi, pisanje sam čak doživljavala kao bunt kojim mogu šokirati „javnost“ sa sirovom istinom koja se inače sakriva, pomalo ljuta na licemjerje svijeta. U tome svemu, slučajno ili možda ipak „namjerno“ (znamo da nema slučajnosti), naišla sam na Loru Mathis, američku pjesnikinju koja je tako lijepo pojasnila taj poetski bunt kao „Radical softness as a weapon“ ili „Radikalna mekoća kao oružje“. Ideja je da bez isprike dijelimo svoje emocije, i na taj način prkosimo društvu koje veliča suzdržanost i distancu, a umanjuje važnost empatije, gdje su osjećaji znak slabosti, gdje je važna stroga struktura, „hladne glave“, funkcije, sistemi, registratori, a u konačnici i sukobi, interesi, zapadnjačke vrijednosti kapitalizma.

„Radikalna mekoća“ je tako politički potez koji pronalazi temelje u feminističkim idejama, jer zagovara pravo na izražavanje ženske prirode i emocija bez osjećaja krivnje ili sramote, što je posebno osnažujuće i oslobađajuće za žene koje su kroz povijest bile potisnute te radi istog stigmatizirane kao „slabiji spol“. U ovoj mojoj prvoj zbirci bavim se čulnostima Tijela, a u sljedećim, nadam se, Misli i Duše u nekim odvedenijim senzorikama.“

Događaj organizira Društvo dubrovačkih pisaca u suradnji s Art radionicom Lazareti.