Izložba “Nevidlivosti” Ksenije Turčić otvorena je u Galeriji Otok 7. svibnja 2026. Izložba je dio novog ciklusa Ksenije Turčić, multimedijalne umjetnice, čiji opus više desetljeća obuhvaća slikarstvo, instalaciju i video, a temelji se na preciznom promišljanju granica slike, prostora i percepcije. Izložba nudi artikulirani pogled u aktualnu stvaralačku fazu umjetnice, koja nastavlja dosljedno razvijati pitanje slike i intime unutar suvremenog konteksta.Serija nastaje kao nastavak višegodišnjeg rada na projektima Joie de vivre, Iconophilia, Iconophilia glow i Catch eye (2016.–2023.), a temelji se na intervencijama na privatnim analognim fotografijama koje su digitalno segmentirane, kolažirane i obrađene do točke preoblikovanja.

O izložbi i novim radovima Ksenije Turčić piše Helena Puhara:

Slojevita i krhka struktura sjećanja rijetko se očituje kao cjelovita slika. Pojavljuje se u fragmentima, u zamućenim prizorima, asocijativnim procesima, koji izmiču preciznom imenovanju, ali zadržavaju afektivnu gustoću iskustva. Upravo će u tom prostoru, između prisutnosti i izmicanja, Ksenija Turčić razviti svoj novi ciklus nazvan Nevidljivosti, predstavljen u galeriji Otok Art radionice Lazareti.

Ksenija se i u ovom ciklusu nastavlja baviti vlastitim dugotrajnim interesom za granice vidljivog, za odnos između onoga što slika pokazuje i onoga što u njoj ostaje zadržano kao trag. Polazište rada čine analogne obiteljske fotografije, izdvojene iz privatnog konteksta i podvrgnute procesu digitalne obrade, segmentacije i kolažiranja.

Ciklus je strukturiran kroz nizove od po tri fotografije, koje se mogu čitati kao zatvorene, ali međusobno povezane cjeline, formatom implicirajući filmsku traku. Svaki niz razvija vlastitu atmosferu, vlastiti tonalitet i emocionalnu tenziju. U tom rasporedu pojavljuje se osjećaj kretanja koji je jasno prisutan, ali nije doslovan: pogled prelazi s jedne slike na drugu, zadržava se, vraća, usporava, kao da prati kadar koji nikada ne prelazi u konačnu sliku. Takva organizacija priziva iskustvo filma, ali bez narativne progresije i bez linearnog vremena. Tri slike funkcioniraju poput tri izmaknuta kadra, u kojima se motiv ne razjašnjava, već lagano pomiče, gubi oštrinu ili se tek nazire. Taj pomak proizvodi osjećaj trajanja, kao da se prizor odvija negdje između slika, u prostoru koji nije vidljiv, ali se naslućuje. U tom smislu, nizovi fotografija djeluju poput usporene filmske vrpce u kojoj svaki kadar zadržava vlastitu autonomiju, ali istodobno sudjeluje u širem vremenskom protoku, kružnom i asocijativnom.

Likovi koji se javljaju u kadrovima i koji su nositelji zbivanja umjetnici su bliske osobe: majka, otac, brat, ona sama. No, njihove su pojavnosti zamućene, fragmentirane i raslojene, svedene na tragove odnosa i bliskosti koji izmiču jasnom razabiranju. U sekvenci koju određuje žuti spektar pojavljuje se ženska figura (majka) i ispružene dječje ruke, u gesti koja nadilazi pojedinačno iskustvo i postaje opće mjesto memorije. Tijelo je prisutno kroz boju i konturu, ali izmiče stabilnom pogledu, rasuto i meko, kao prizor koji se istodobno pamti i gubi. Ono što ostaje jest osjećaj bliskosti, gotovo taktilne memorije, priziv nježnosti i sigurnosti koji se ne može precizno locirati u vremenu. Te ruke, ispružene prema zagrljaju, moguće je prepoznati kao vlastite, kao pokret koji se ponavlja kroz generacije, upisan duboko u iskustvo tijela i sjećanja. U drugim sekvencama tonovi se zgušnjavaju, prelaze u tamnije registre, a slojevi slike postajU kompleksniji.Ovi slikarsko-filmski ‘foto objekti’ funkcioniraju poput memorijskih slojeva koji su tijekom vremena izgubili oštrinu, ali su zadržali emocionalni naboj. Boja, svjetlo i ritam zamjenjuju naraciju.

Video-projekcija dodatno razvija tu dinamiku. Kamera hvata visoki kadar zagrebačkog Trnja, polako kružeći, zahvaćajući rubove krajolika i djelove neba koji izmiču fokusu. Zvukovi iz okoline, udaljeni automobili, glasovi, šum vjetra, stvaraju zvučnu podlogu svakodnevice. U taj kontinuirani tok povremeno se umeću nama nepoznata lica iz Ksenijinog foto-albuma. Njihovo pojavljivanje djeluje kao kratki prekid, bljesak, uz koji se javlja reski, duhoviti zvuk, kao u animiranim filmovima, koji dodatno naglašava rez. Lica nisu predstavljena kao jasni identiteti već kao kratke pojave koje prekidaju kontinuitet gledanja. Kao da se memorija sama, nenajavljeno, ubacuje u tijek sadašnjosti, bez objašnjenja, izvan kontrole.

U Ksenijinim konstruktima promatrač prepoznaje fragmente vlastitih sjećanja, prizore koji nikada nisu bili isti, ali nose sličnu gestu, dodir, odnos. Ono što je nekada bilo dio privatne povijesti sada postaje opće mjesto iskustva.
Što dulje gledamo, to više izmiče ono što smo mislili da vidimo.

Nevidljivosti, Ksenija Turčić, 2025.
digitalni kolaž print na papir, alubond,
160 x 53 cm
digitalna grafička obrada: Paula Turčić
digital print: Zinam d.o.o., Zagreb

Video: Iznad tebe (2026.)
loop: 7 min
koncepcija: Ksenija Turčić
kamera: Darko Bavoljak
Montaža: Igor Dropuljić

Izložba je bila otvorena do 5. lipnja 2026.