Otvorenje izložbe: četvrtak, 7.5. u 20h
Galerija Otok

“Nevidljivosti” je dio novog ciklusa Ksenije Turčić, multimedijalne umjetnice, čiji opus više desetljeća obuhvaća slikarstvo, instalaciju i video, a temelji se na preciznom promišljanju granica slike, prostora i percepcije. Izložba nudi artikulirani pogled u aktualnu stvaralačku fazu umjetnice, koja nastavlja dosljedno razvijati pitanje slike i intime unutar suvremenog konteksta.

Serija nastaje kao nastavak višegodišnjeg rada na projektima Joie de vivre, Iconophilia, Iconophilia glow i Catch eye (2016.–2023.), a temelji se na intervencijama na privatnim analognim fotografijama koje su digitalno segmentirane, kolažirane i obrađene do točke preoblikovanja.

O izložbi i novim radovima Ksenije Turčić piše Helena Puhara:

Slojevita i krhka struktura sjećanja rijetko se očituje kao cjelovita slika. Pojavljuje se u fragmentima, u zamućenim prizorima, asocijativnim procesima, koji izmiču preciznom imenovanju, ali zadržavaju afektivnu gustoću iskustva. (…)

(…) Ksenija se i u ovom ciklusu nastavlja baviti vlastitim dugotrajnim interesom za granice vidljivog, za odnos između onoga što slika pokazuje i onoga što u njoj ostaje zadržano kao trag. Polazište rada čine analogne obiteljske fotografije, izdvojene iz privatnog konteksta i podvrgnute procesu digitalne obrade, segmentacije i kolažiranja.

Ciklus je strukturiran kroz nizove od po tri fotografije, koje se mogu čitati kao zatvorene, ali međusobno povezane cjeline, formatom implicirajući filmsku traku. Svaki niz razvija vlastitu atmosferu, vlastiti tonalitet i emocionalnu tenziju. U tom rasporedu pojavljuje se osjećaj kretanja koji je jasno prisutan, ali nije doslovan: pogled prelazi s jedne slike na drugu, zadržava se, vraća, usporava, kao da prati kadar koji nikada ne prelazi u konačnu sliku. (…)

Likovi koji se javljaju u kadrovima i koji su nositelji zbivanja umjetnici su bliske osobe: majka, otac, brat, ona sama. No, njihove su pojavnosti zamućene, fragmentirane i raslojene, svedene na tragove odnosa i bliskosti koji izmiču jasnom razabiranju. (…)

(…) Ovi slikarsko-filmski ‘foto objekti’ funkcioniraju poput memorijskih slojeva koji su tijekom vremena izgubili oštrinu, ali su zadržali emocionalni naboj. Boja, svjetlo i ritam zamjenjuju naraciju.

Videoprojekcija dodatno razvija tu dinamiku. Kamera hvata visoki kadar zagrebačkog Trnja, polako kružeći, zahvaćajući rubove krajolika i djelove neba koji izmiču fokusu. Zvukovi iz okoline, udaljeni automobili, glasovi, šum vjetra, stvaraju zvučnu podlogu svakodnevice. U taj kontinuirani tok povremeno se umeću nama nepoznata lica iz Ksenijinog foto-albuma. (…) Lica nisu predstavljena kao jasni identiteti već kao kratke pojave koje prekidaju kontinuitet gledanja. Kao da se memorija sama,nenajavljeno, ubacuje u tijek sadašnjosti, bez objašnjenja, izvan kontrole.

U Ksenijinim konstruktima promatrač prepoznaje fragmente vlastitih sjećanja, prizore koji nikada nisu bili isti, ali nose sličnu gestu, dodir, odnos. Ono što je nekada bilo dio privatne povijesti sada postaje opće mjesto iskustva.

Što dulje gledamo, to više izmiče ono što smo mislili da vidimo.