Otvorenje izložbe: ponedjeljak, 29.12. u 20h
Lađa X

Dubrovački likovni pedagog i umjetnik Luko Piplica otvorio je u prostoru Art radionice Lazareti izložbu pod nazivom “Vidimo se”. 

U nastavku donosimo dijelove osvrta Helene Puhare:

„Vidimo se ne funkcionira kao deklarativna izjava, nego kao odgođeni susret, kao nešto što se tek treba dogoditi, u neodređenom vremenu i prostoru, između slike i pogleda, u trenutku predanosti.

(…) Radovi Luka Piplica bivaju uistinu sjedinjeni s prostorom. Kameni zidovi Lazareta, obilježeni protokom ljudi, izolacijama i repetitivnosti čekanja, ovdje ne djeluju kao dominantna kulisa, već uspostavljaju suzdržan okvir unutar kojega se slike artikuliraju.

Izložba se sastoji od 5 velikih platana opremljenih monumentalnim, zlatnim okvirima i jednog objekta – drvene klupe, čime se slikarski ciklus prostorno i semantički proširuje izvan zida, uvodeći tijelo promatrača u samu strukturu izložbe.

Strukturirana je tako da pojedinačna djela zadržavaju autonomiju, ali se kroz unutarnje odnose i ponavljanja očituju kao cjelina koja se doživljava gotovo kao vizualna meditacija.

Materijalnost slike: platno, pigment, okvir, suptilno je naglašena, ali nikada ne zatvara značenje u sebe. Naprotiv, upravo kroz tu materijalnost otvara se prostor za ono nematerijalno: za sjećanja, za potisnute slike, za arhaične obrasce koji se uporno vraćaju. Piplica ne pokušava objasniti te procese, niti ih racionalizirati.

Figure koje se pojavljuju na slikama nisu portreti niti individualizirani likovi, one djeluju kao nositelji gesta koje su izdvojene iz vremena i oslobođene osobne pripadnosti.

Ono što se u slici očituje nije subjekt u klasičnom smislu, već stanje u kojem se unutarnje iskustvo prelama u vidljivu formu. Ruke, koje se u pojedinim radovima umnažaju i ritmički nižu, preuzimaju ulogu glavnih nositelja tog procesa. One su uzdignute, ispružene, usmjerene prema van ili prema gore, u gestama koje mogu značiti zaziv, molitvu, predanost ili upozorenje.

Njihova repetitivnost ne vodi prema razjašnjenju, nego prema zasićenju, prema osjećaju da se gesta ne ponavlja zbog reda ili kompozicije, nego zbog unutarnje nužnosti koja se ne da racionalno zaustaviti. Gesta više ne pripada tijelu koje je izvodi, nego procesu koji se kroz tijelo ostvaruje.

Koloristički, slike su svedene na snažan kontrast crvenog pigmenta i svijetle, gotovo zlatne podloge. Crvena se postavlja kao energija koja prožima figuru i prostor, sugerirajući žar i unutarnje kretanje.

Upravo zato njihova snaga ne leži u simboličkoj čitljivosti, nego u sposobnosti da aktiviraju promatrača, da ga zadrže u prostoru između prepoznavanja i nesigurnosti.U tom međuprostoru nastaje napetost koja je ključna za razumijevanje Pipličina rada. Ono što se doživljava kao simboličko opterećenje zapravo je posljedica koncentracije, ponavljanja i reducirane geste.

Slike djeluju gotovo arhaično, ali bez namjere da se vežu uz određeni mit, religijski narativ ili ikonografski sustav. One ostaju otvorene, nedovršene u semantičkom smislu, prepuštene svakom novom pogledu da u njima pronađe vlastitu rezonanciju.

Važan doprinos ukupnom dojmu izložbe daje i postav svjetla Nikše Vukosavića, koji ne djeluje kao vanjski tehnički dodatak, nego kao integralni dio slikarskog iskustva. Svjetlo nije usmjereno tako da slike naprosto osvijetli, već je postavljeno s mjerom koja stvara dojam da radovi emaniraju svjetlo iz sebe, gotovo poput svjetlosnih objekata. U tom suodnosu svjetla, materijala i pigmenta, slike prestaju biti tek osvijetljeni objekti u prostoru te se doživljavaju kao aktivna žarišta, izvori koncentrirane energije, poput relikvija ili objekata posebnog režima gledanja.

Popratni tekst uz izložbu potpisuje Josip Klaić, koji rad Luka Piplice smješta u široki povijesno-filozofski luk promišljanja odnosa srca i razuma, tijela i intuicije. Polazeći od pojma qualitas occulta i barokne materijalizacije ekstaze, Klaić razvija misaoni okvir u kojem se umjetnička forma razumije kao posljedica unutarnjeg impulsa, a ne racionalno konstruiranog sustava značenja“.

Luko Piplica rođen je u Dubrovniku 16. siječnja 1969. godine. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1994. godine. Živi i radi u Dubrovniku.