Točno u podne, 10.12. u Posatu porinuli smo brodicu „Eudoksiju Kustrić“, izrađenu u čast svjetioničarki s Dakse. Kuma brodice bila je kapetanica Serena Melani o kojoj su u tisku 2019. napisali ovako: 

„Više je ljudi hodalo po Mjesecu nego što ima žena koje zapovijedaju kruzerima, nema ih ni deset na cijelom planetu, a jedna od njih na daleka krstarenja kreće s hrvatske adrese. Kapetanica Serena Melani (45), Talijanka udana za Dubrovčanina Renata Bulata (52), od 2014. živi u Veloj Luci gdje je sa suprugom, brodskim inženjerom, sagradila lijepu kamenu kuću u jednoj skrivenoj vali … – Vrlo sam ponosna i počašćena što su me izabrali da zapovijedam novim brodom jer to ne doživi svaki kapetan, bez obzira na spol. Dočekala sam to nakon više od 20 godina plovidbe – kaže kapetanica rođena u toskanskom lučkom gradu Livornu. Zarana je osjetila neodoljiv zov dalekih mora i oceana i već sa 16 godina počela ploviti kao kadetkinja na trgovačkim brodovima u Atlantskom oceanu, no kad je 1993. u rodnom gradu završila Nautički institut, nije joj bilo lako pronaći posao u struci. Morala je čekati pet godina dok nije dobila prvi časnički posao na jednom tankeru, gdje je bila jedina žena u posadi, a uz to je godinu dana radila bez plaće. Pristala je na taj diskriminirajući uvjet jer bi inače unedogled ostala na suhom.

– Nitko u to vrijeme nije htio ženu na brodu, naslušala sam se svakakvih ludih izgovora zašto me ne žele zaposliti – prisjeća se Serena. – Na početku karijere bila sam diskriminirana samo zato što sam žena, ponekad i na brodu, ali ne cijelo vrijeme. Ali kad sam počinjala s ovim poslom, znala sam što me čeka. Za uspjeh u ovom poslu morate imati malo smisla za humor i smijati se ljudima koji vas ugnjetavaju. Iako mi je ponekad bilo jako teško, nisam htjela odustati. Lijek za sve nedaće pronalazila sam u slanoj vodi: znoju, suzama i moru, kako je to lijepo rekla Karen Blixen.

Tako je hrvatska snaha Serena ušla u povijest pomorstva kao prva žena koja je od nultog dana zapovijedala potpuno novim, tek izgrađenim kruzerom.“ 

O samoj Eudoksiji kojoj je brodica posvećena nije se znalo puno, do izdavanja knjige „Svjetionički libar mali“ autora Vedrana Trgovčića. Eudoksija Kustrić bila je svjetioničarka na dubrovačkom otočiću Daksa, svjetlila je svjetionikom 1901. godine. Nije bilo lako, a ni uobičajeno biti svjetioničarka i Eudoksija se zasigurno morala nositi s mnogim izazovima svoga vremena. Bila je iz svjetioničarske obitelji Kustrić, koja je obilježila prvih 30 godina rada svjetionika. 150 godina od prvog svjetla, a 121 godinu nakon naše svjetioničarke, svjetionik je ovu godinu ponovno zasvijetlio. Bilo je uobičajeno da svjetioničar na svjetioniku živi s obitelji, a žena je bila sposobna upravljati svjetionikom kada je svjetioničar bio onemogućen te je svakodnevno sudjelovala u radu svjetionika. U određenom povijesnom trenutku žene svjetioničara uspjele su se izboriti da budu plaćene za svoj rad, u početku kao asistentice, a potom i kao samostalne svjetioničarke.

Nakon ceremonije porinuća, u 13.30 otvorili smo intervenciju u stalni postav Pomorskog muzeja Dubrovnika. Intervencijom u stalne postave Pomorskih muzeja, autorica smješta pomorske junakinje u samu povijest pomorstva kroz muzeološke oznake s kratkim biografijama pomorskih heroina. Na taj način zapravo postavljajući pitanje “Ima li mjesta za žene u povijesti pomorstva?”. Istraživanje, koje su to sve žene sudjelovale u pomorskom svijetu kroz povijest do danas, njihova imena i kratke biografije, je prvo istakla u formi 60 muzeoloških oznaka na zidovima Pomorskog muzeja Split, potom u formi 125 oznaka na zidovima Pomorskog muzeja Dubrovnik. Na taj se način, prateći službenu povijest pomorstva, može iščitati i ona paralelna “neslužbena – ženska povijest”, prisutna ali “nije bila vidljiva”, a čija svjedočanstva su ostala zapisana uglavnom u vidu novinskih zapisa ili objavljenih memoara. Tako se intervencija kamuflira kao artefakt muzeja, redefinirajući stalni postav, ne predstavljajući službenu povijest pomorstva već intervenciju (po autoričinom osobnom izboru) i pokušaj da se “napravi mjesta” za žene u povijesti pomorstva, ukazujući na zanimljivost njihovog djelovanja i čineći vidljivim njihovo prisustvo.

Veliko hvala Dubrovačkim muzejima – Pomorskom muzeju Dubrovnik!