Otvorenje: četvrtak, 7. studenog 2024.
Tvrđava Bokar
7. ― 14. 11. 2024.
Radno vrijeme: 15 – 19h

„Multimedijalnom prostornom instalacijom, Nives Sertić poziva promatrača na potpuno uranjanje u prirodu – ovaj put u završnoj “trilogiji pogleda” nakon srodnih izložbi u Splitu i Osijeku. Videozapisi projicirani na platna velikih dimenzija unutar kamene opne dubrovačke tvrđave bilježe životvornost i fluidnost vode, ono što je fragilno i nestalno, netjelesno, a istodobno neprocjenjivo i dragocjeno. Izložba pejzaža u Dubrovniku, rodnom i na neki način ishodišnom mjestu za poetiku umjetnice nije, kako bi se u prvi mah očekivalo, posvećena moru i morskim vizurama, umjesto beskraja plavila, umjetnica odabire prostorno izmaknutu i, u suvremenoj umjetnosti, manje eksploatiranu zelenu oazu izvora rijeke Omble.

Umjetnica provodi pažljivo osmišljen postav video zapisa, svojevrsnu radikalnu koreografiju kojom usmjerava gibanja promatrača, intenzitet pogleda, ali i taktilne i slušne senzacije. (…) Premda prizori svojom jednostavnošću odaju dojam kao da su se ponudili autorici i sretnim slučajem njene prisutnosti ostali zabilježeni, riječ je zapravo o dugotrajnom procesu, o “fokusiranom promatranju” koje autorica često ističe kao polaznu točku svog radnog procesa i svog pristupa pejzažu. (…) Pogled u preostale prirodne oaze, u ovom slučaju pogled prema izvoru, koji i fizički signalizira uranjanje u iskonski element vode, istodobno je prepoznavanje ljepote i suočavanje s njezinom krhkošću i latentnom mogućnošću uništenja u svijetu u kojem vladaju nasilje, pohlepa i potpuno izokrenute vrijednosti.“

[iz teksta Rozane Vojvoda]

„Treći i završni dio Trilogije uranja nas u temu vode i izvora kroz vizualno poetične i transične kadrove snimljene na izvoru Omble. Promišljajući koliko su okolna ‘tekuća brda’ puna pitke vode previđen element u priči ovog prostora, dok su zapravo najbitnija komponenta koja mu je dala osnovu za razvoj gospodarstva, lagodnog života, a time i visoke kulture življenja. Danas je, u doba vrlo destruktivnih vizija odnosa prema ovakvim lokacijama kod nas, ali i vodenim resursima na svijetu općenito, više nego bitno osvijestiti da bez vode ne samo da nema razvoja, nego ni samog života. Od misli o mitskoj Arkadiji pa sve do prostora Ariona, ova instalacija je posveta tim izvorima, ali i vodi općenito, njenom neprekidnom kretanju, toku, ali i cjelokupnom životu kao transu. Referirajući se također na rano-renesansni dubrovački vodovod, koji je, ne samo tehnički genijalan, nego ga i u umjetničkom smislu možemo čitati kao kinetičku skulpturu, a koja opet završava na drugom remek-djelu — Onofrijeveoj česmi — koja je, osim što je vrhunski umjetnički pothvat, također utjelovljenje vrhunca humanističkog načina razmišljanja i afirmativnog suživota čovjeka sa svojim okolišem.

Spokoj prirode, otvoren je za svakoga; markira se. Prema W.J.T. Mitchellu pejzaž je medij razmijene između čovjeka i prirode, odnosno, subjekta i drugoga. Izražava potencijalne bezgranične vrijednosti razmijene ljudskog i prirodnog. Pejzaž je istovremeno prisutni prostor i prikazani prostor, označitelj i označeno prikazivanja prirode, odnosno, okvir i ono što okvir obuhvaća pogledom, osjećajima i razumom. Snimak ponekad gubi izrazitu jasnoću koja išezava i kojom se Sertić vraća. …suština je dakle jedno postojeće ništa, odnosno jedno jest koje ne može biti fiksirano, ali može biti označeno.

Umjetnica radi radove koji svjedoče bitnost prisutnosti prvobitnog i elementarnog u doba koje trpi strahote i razne ugroženosti diljem planete. Vode se užasni ratovi, dominira ekološka katastrofa, klimatske promijene i dr. Suptilnost video zapisa je ono što je neophodno u ljudskom biću da bi sačuvalo mir u sebi i svijetu. Pejzaž treba biti povezan čvrsto sa čovjekom koji ga poštuje radi nužnog humanog opstanka. On svojim plemenitim djelovanjem i istinskim prisustvom u njemu postiže suštinsko bivstvovanje. Vidi se promišljenost razuma, dubina osjećajnosti i duševna osjetilnost u radu Nives Sertić koja markira istinu u njezinoj iskonskoj egzistenciji.“

[iz teksta Petre Golušić]

Tekst: Petra Golušić, Rozana Vojvoda
Postav: Nives Sertić
Tehnički postav: Marko Mijatović, Nikša Vukosavić
Dizajn: Petra Milički, Paratekst
Produkcija i organizacija: Art radionica Lazareti 2024.

Zahvaljujemo Društvu prijatelja dubrovačke starine na podršci i omogućavanju realizacije ovog umjetničkog projekta.

Izložba je realizirana u sklopu programa Druga mjesta i 35 godina ARL.