IZLOŽBA «SMISLENE SLUČAJNOSTI (ART – RAT – TRANZICIJA)»
bit će postavljena u Lađi X. u Art radionici Lazareti, a može se pogledati od 15. do 29. prosinca 2021. te od 10. do 28. siječnja 2022. radnim danima od 12 do 18 h.

Izložba prenosi dio umjetničkih radova, fotografija, plakata i dokumentacije koji su bili dio izložbe «ART / RAT / TRANZICIJA (1990. – 1991. – 2000. – 2010. – 2020. – 2021.) u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti (MMSU) tijekom ljeta i jeseni 2020.

Naziv izložbe «Smislene slučajnosti (Art / Rat / Tranzicija)» preuzeli smo od naziva jednog od tekstova iz kataloga riječke izložbe ART / RAT/ TRANZICIJA, a koji je napisao nedavno preminuli Nenad Bunjac. Nenadu Bunjcu i Marijanu Crtaliću u sjećanje postavljamo ovu izložbu u prostor lađe X. – Art radionice Lazareti. 

Izložba je na neki način prenesena (transponirana) situacija ili instalacijski narativ iz riječkoga MMSU; ujedno i sažetak i proširenje riječke izložbe, a koji nam u lazaretskom postavu prepričava ili predočava Slaven Tolj. Svojim najboljim komunikacijskim oruđem – radom. Za vrijeme trajanja izložba će se mijenjati i premetati, dopunjavati novim radovima, poput nezavršenog procesa, nemirnih predmeta koji nikada nisu prihvatili biti samo na jednome mjestu. Na izložbi će tijekom njena trajanja biti postavljena i dokumentacija rada Art radionice Lazareti od 1989. do danas, a na čijem arhiviranju rade Josip Klaić, Petra Marčinko, Srdjana Cvijetić i Slaven Tolj.

«SMISLENE SLUČAJNOSTI
( ART – RAT – TRANIZICIJA)» 

Slučaj predstavlja ljudsku nesposobnost da shvati uzročno posljedične veze, odnosno definira vidljivi kauzalitet. Jedan od načina da se povrati izgubljeni smisao proživljenog jest i sikronicitet, odnosno „smislena slučajnost“ kako ga definira C.G. Jung. I nije riječ o ispraznom psihologiziranju života i umjetnosti rečenicama lišenim sadržaja nego moćnim instrumentarijem koji vjerno rekonstruira život pridajući mu konzekventnu formu. U eseju „Teorija raspadanja“ Emil Cioran – još jedan u nizu kreativnih rumunjskih disidenata u Parizu – izlaže srodnu teoriju tzv. antropofugalizam koji su s razlogom kritičari nazvali „zadnjim filozofskim pravcem“, a prema kojoj je život cirkularan i ponavlja se sadržajno istim, a formom drugačijim predloškom. Pojednostavljeno rečeno, zamišlja život kao početnu točku koja se širi u obliku stošca neposrednim iskustvom, snažnim emocionalnim događajima i tijekom vremena da bi se pretvorio u svoju suprotnost i na koncu, sažeo u završnu smrtnu točku. No, sve što se ponavlja, biva u trajnom pokretu i ne mora ništa značiti na kolektivnom planu, ali zato pojedincu pruža uvid u davno izgubljeni životni sadržaj. Gorčina korjenite skepse i zamućene prošlosti transformira se u živu svakodnevicu otrgnutu zaboravu. Motiv rata razrađuje se kao malum in se (zlo po sebi), vulgarnu promjenu stvarnosti, a referentnom točkom drže nagovještaj ratnih zbivanja u Dubrovniku i granatiranje grada. Dojmljiv dječji crtež obiteljskog portreta koji obuhvaća tri generacije, specifičan je jer svi likovi imaju izraz tužnog pajaca. Snažno emocionalni obojeni artistički refleks koji dječjim umom sluti zlo, nakon dvadeset godina ponovno oživljava taj trenutak nastupajućeg razaranja. Antropofugalizam u punom izričaju. (…)

Umjetnosti je trajno prebivalište ilegala, a ultimativno oružje subverzija. No, pojavom stvarnog iščeznuća čovječnosti i prirodnog životnog okruženja, mnogi autori i art sredine (Dubrovnik, Rijeka, Zagreb, Osijek etc.) intenzivirali su svoje djelovanje u nastojanju da zabilježe dramatičan trenutak postojanja, pa i po cijenu vlastitog života kao čuveni dubrovački fotograf Pavo Urban koji je snimio fotografiju neposredno prije svoje pogibije. Kao valovi nastali uslijed bačenog kamenčića u jezero, umjetnici su kroz jasan koordinantni sustav održavali stvarnost vitalnom i dostojanstvenom. Konačno, kao i uvijek, ali ovog puta izravno izloženi i ogoljeni do kosti.
I onda se opet zavrtjela nemilosrdna životna centrifuga i prepustila zaboravu doba sjajnih radova i autora, unatoč činjenici da su i dalje egzistirali u potisnutom dijelu kolektivne svijesti. (…) 

OTRGNUTI OD ZABORAVA
Kroz eklektičan, ali lucidan pristup autori izložbe upozoravaju artiste na podložnost prizemnim egzistencijalnim motivima poput služenja ideološkim matricama, slaveći nezamućeno doba stvaralaštva koje je težilo slobodi i bez suviška memorijalnosti, nanovo im otkriva smisao sadržaja koji im nesumnjivo opusno pripada.
I retrospektivni pristup u ovom slučaju nije kompromisna poanta nego inicijalna kapsula svojevrsne implozije nakon eksplozije. Sredovječan muškarac sa smiješkom gleda fotografiju s riječke izložbe iz 1992. godine. Dječak koji je nacrtao svoju obitelj kao galeriju tužnih pajaca danas je odrastao čovjek. Zaboravljene psovke odjekuju sa zidova. Kao da voda ključa, poruke pozivaju na otpor životu bez života. Pojedini radovi su artistički još uvijek aktualni, poneki ne, ali svakom autoru drago ih je ponovno vidjeti. Neki ljudi su živi, neki ne, dio ih još uvijek djeluje s podjednakom umjetničkom strašću, drugi su potonuli u mračnim egzistencijalnim labirintima. No, svi su ovom izložbom otrgnuti zaboravu i ujedno, sami postali umjetnički motiv. Sadržaj je ostao isti, samo je forma drugačija. (…)  
/iz teksta Nenada Bunjca)/

KUSTOSI IZLOŽBE: Branko Cerovac i Slaven Tolj
KONCEPCIJA POSTAVA u ARL: Slaven Tolj
POSTAV: Nikša Vukosavić i Srdjana Cvijetić
PRODUKCIJSKI TIM: Srdjana Cvijetić, Eta Kačić, Petra Marčinko, Slaven Tolj, Nikša Vukosavić