ARL logo
NOVOSTI

SVEN KLOBUČAR 
Suživot sa životom 
6. – 28. 7. 2023. 
Otvorenje izložbe: Četvrtak, 6. srpnja 2023. u 21 h
Galerija Otok, ART RADIONICA LAZARETI 

Smrt je okosnica umjetničke prakse Svena Klobučara koji, iz ciklusa u ciklus, kroz majstorski izvedene crteže, gradi svoje fiktivne likove, već mrtve ili u vrlo bliskom odnosu sa smrću. Unazad nekoliko godina u njegovom radu pratimo neumrlog Wolfganga Gringa koji već četiri stotine godina kopa grobove i dr. Klea Schuberta, psihijatra kojemu su presudili njegovi vlastiti pacijenti u privatnoj umobolnici. Nedavna izložba “Jagorova šuma” predstavila je šumu strave i užasa, zajednički ambijent za mrtvace, samoubojice, luđake i druge stanovnike umjetnikovog fiktivnog svijeta, te uvela nove likove – Magdu cvjećaricu na groblju u nježnoj platonskoj vezi s Vojčekom – usamljenim samoubojicom koji se svaku noć iznova želi ubiti. 

U Klobučarevoj praksi, tekstovi prisutni na crtežima i napisani na galerijskom zidu intenziviraju prizore, a na široj značenjskoj razini zapravo uključuju nedokučivo, nespoznajno. Tekst kod Klobučara, naime, uvijek ima prizvuk apsurda, besmisla koji legitimno možemo prepoznati kao humor, ali i povezati s područjem zaumnog i iracionalnog, pa nije rijedak slučaj da se nekih upotrebljenih rečenica umjetnik prisjeća iz vlastitih košmara i naknadno ih zapisuje. Klobučar naime zna da je suživot sa smrću nemoguć. Ponekad će u razgovorima citirati i Epikura: “Tako nas se to tobože najstrašnije zlo, smrt, ništa ne tiče, jer dok postojimo mi, nema smrti, a kad dođe smrt, tada više nema nas.“, posljedično Klobučar u vlastitom strahu od smrti pronalazi kreativni i životni potencijal. Ikonografija smrti, koja uključuje mrtvačke ljesove, grobove i duhove, usko prepletena s vizualnim manifestacijama straha – facijalnim grčevima, grimasama i izobličenjima likova ili pak prizorima zlokobne „Jagorove šume“, koja u sebi spaja i stereotipe horor filmova i intimna umjetnikova sjećanja na šumu iz djetinjstva, kroz predstavljene radove postaje manje strašna, začuđujuće bliska promatraču. Način izvedbe većine radova s bezbrojnim gustim potezima, koji oblikuju čvrste volumene i otkrivaju umjetnikov skulptorski habitus, zaštitna je formalna značajka Klobučara, ali i puno više od toga – sam proces crtanja, osobito ako je riječ o monumentalnim platnima, mukotrpan je, gotovo mazohističan čin. Možda bismo, upravo u toj usredotočenosti i, u krajnjoj liniji ozbiljnosti, naizgled oprečnoj lakoći demistifikacije tabua, elementima humora i apsurdnosti koji nam izmamljuju osmijehe odobravanja na lice, mogli prepoznati dvosmislenost „suživota sa životom“. 

U novim radovima koji predstavljaju i medijsku novost u kontekstu autorove prakse, a riječ je o intervencijama crtežom na fotografije prethodno priručno snimljene mobitelom, umjetnikov imaginarij se iz fiktivnih i nedefiniranih prostora počinje seliti u ambijente kojima se zaista kretao. Tako smrt u kukuljici mirno čeka ispred peći za spaljivanje u stvarnom ambijentu zagrebačkog krematorija, u kojem je umjetnik, gotovo kao da je sam osmislio taj scenarij, pohađao manifestaciju „Dan otvorenih vrata“, dva umorna rakara zastala su popričati pored puteljka u šumi, a krik nekog zalutalog duha razliježe se šumom u Ponikvama. Ako tome nadodamo interakciju žive cvjećarice Magde i samoubojice Vojčeka, česte inverzije „mrtvačnica – spavaonica“ u novonastalim crtežima, stripovski komponirane prizore u kojima ostavljeni bijeli pravokutnici anuliraju prostor, crteže u kojima se krećemo unazad u vremenu, te susrećemo i portret mladog Wolfganga Gringa, čini se da je između galerijskih zidova „suživot sa životom“ istodobno i omekšavanje granice između svijeta umrlih i svijeta živih, veseli košmar preklapanja fiktivnog i stvarnog.

Rozana Vojvoda